|
Preuzeto iz knjige Banjaluka bez tajni |
U GRADU DAMA (mozaična istorija banjalučkog šaha) |
|||
|
Crtice iz Banjaluke |
||||
|
Bez obzira što je, kao što reče engleski filozof Frensis Bekon, najljepši dio ljepote onaj koji slika ne može da izrazi, treba doći u Banjaluku. Bar zbog te nedovršene slike koja će u očima još dugo da sjenči nešto što samo imaju oni što najljepše razumiju jedinu nekvarljivu ljepotu, zvanu i nesavršenost. Jer samo nesavršenost ima dušu, ima trag koji je jednak i tamo gore, iznad čega nema ništa više, i tamo dolje, ispod čega takođe neme ništa više. Ili nam se čini da nema. Ili nam se naprosto čini da nam se čini. Nekome se čitav svijet prostire na potezu između Studenca i Ade, a nekome na prostoru između polja a1 i h8. Tek, kad čitav svijet uspije da stane u tako ogromno malen prostor tek onda je odista svijet koji se razumije. Odnosno dva svijeta koji se tako dobro razumiju. Dva svijeta između kojih se sa posebno lomnim driblingom tijela namijenjenog kibicerima šetaju dame, iščekujući promociju. Ili iščekujući mat. Dame iznad svih dama oko kojih su svi ostali samo figure. Promocija onog što se nalazi između Studenca i Ade povezanog sa onim što se nalazi između polja a1 i h8 desila se davne 1926. godine kada je u nekoj kafani blizu stare željezničke stanice osnovan Šahovski klub Balkan.
Prva značajnija takmičenja su ipak, zbog skučenog prostora, igrana u
imanjaku kluba, kafeu “Balkan” (današnjoj Gradskoj pivnici) ili u biseru
vanvremenske Banjaluke, hotelu Bosna. Igra Bogova je tih dvadesetih
godina prošlog vijeka tek polukorakom ušetavala u Banjaluku tako da se
na prvom klupskom prvenstvu igranom u “Bosni” pojavilo tek 15 igrača od
kojih je bar jedna trećina ulazila u krug onih što se popularno zovu
paceraj. U takvom okruženju najbolji su bili, po mnogo čemu drugom,
čuveni Salamon Poljokan i Emil Herman.
Tako ispade da je na šahovskom polju najbolji bio Poljokan. Iz tog perioda nemoguće je nepomenuti profesora Nikolu Kozomaru, oca
šahovski poznatijeg Vladimira, koji je u bašti hotela Bosna izazivao na
megdan sve što se tih godina moglo izazvati. I što je smjelo izaći na
megdan. Dvije godine nakon osnivanja pomenuti ŠK “Balkan” se uključuje u ekipno
prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (tako se ovo zvalo onda)
da bi 1931. godine u Banjaluku na svom putovanju kroz vrijeme stigao i
slavni Aleksandar Aleksandrovič među šahistima poznatiji kao Aljehin. Svjetskog šampiona na proputovanju su tu januarsku postbožićnu noć nadigrala čak tri Banjalučana: Martin Rajner, Pavel Didzinski i, naravno, Nikola Kozomara. Bio je to najljepši uvod u najveći uspjeh predratnog banjalučkog šaha. Te 1931. godine u krajišku ljepoticu je stigla prva i jedina ekipna titula bivše nam višeimenske države. Donijeli su je šahisti koji su nastupali pod imenom grada iz kojeg dolaze (takav je bio običaj tih zbunjenih godina), znači Banjaluka i čiju su okosnicu činili igrači Balkana. Pehar pun šampionskog nektara, odnosno piva iz Delibašinog sela, su ispili Nikica Pavlić (vjerovatno najbolji predratni banjalučki igrač), pomenuti Rajner i Didzinski, te veliko pojačanje samo za tu priliku pristiglo i Vršca, slavni Bora Tot.
No vratimo se velikom Aljehinu. Pet godina nakon svoje prve posjete najljepšem gradu na svijetu i naravno široj okolini, šampion koji u tom trenutku nije bio šampion (titulu je u Aljehinovom međuvremenu držao Maks Eve) ponovo je došao po izjavi profesora Kozomare samo da bi mu se revanširao. Banjalučani su ovaj put pružili još žešći otpor slavnom gostu ostvarivši čak četiri pobjede (Stjepan Pavlić, Velimir Stojnić, Zvonimir Jesih i Kemal Hadžiomerspahić), ali je ovaj uspio u svojoj osnovnoj namjeri tj. da se revanšira profesoru Kozomari. Nekako sam uspio da Vam se revanširam profesore, reći će Aljehin. Na žalost doktore, griješite. Ja sam pobijedio svjetskog šampiona, a kako Vi to više niste nisam se nešto pošteno ni trudio, šeretski je odgovorio profesor.
Te 1936. godine iz šahovskog kluba Balkan će se izdvojiti Banjalučki šahovski klub koji će takođe da bivstvuje po zadimljenim ugostiteljskim objektima. Tako su po kafanama i hotelima obavijene dimom prolazile banjalučke crnobijele godine koje je najveća šahovska nada, kao provjereni komunista, Nikica Pavlić više provodio po zatvorima nego za drvenom pločom.
Ekipa "Nikice Pavlića" (slijeva) : Milenko Šibarević, Zoran S. Mačkić, Mihajlo Mihaljčišin, Nikola Lakić, Milan Vukić i Enver Bukić - Vjerovatno najbolja generacija banjalučkih šahista -
Iza crnobijelih godina došle su crne godine kad šah nije bio šah. U tim crnim godinama po nekim izvorima u Banjaluci je profesorovao i slavni dr Milan Vidmar stariji, jedini Jugosloven uz Boru Kostića koji je mogao da pobijedi i Aljehina i Kapablanku i Evea.
Iza crnih godina došle su crvene godine i u tim prvim godinama obnove najpoznatiji banjalučki igrač je bio Vladimir Kozomara koji će kao prvi banjalučki majstor (1950. godine) godinama suvereno vladati šahovskom scenom ni Davidove, ni carske, ni spahijske.
U tim crvenim godinama prvo je formirana šahovska sekcija “Pelagića”, a zatim su formirane šahovske sekcije i u nekim sportskim društvima, prvo u Željezničaru gdje su igrali najbolji banjalučki igrači tog doba (V. Kozomara, Kolak, Mutić, Kapetanović...). Ipak najbitnija stvar crvenih godina se desila tek 1949. kada je osnovan šahovski klub Nikica Pavlić koji će biti alfa i omega banjalučkog šaha sve do danas. Jedno dugo vrijeme zahvaljujući uspjesima ovog kluba Banjaluka će se smatrati trećim šahovskim centrom u bivšoj Jugoslaviji. Pored Nikice Pavlića slavu banjalučkog šaha će godinama prenositi i manji klubovi čiji će najveći domet biti Druga liga bivše nam zemlje: Rade Ličina, Rudi Čajavec, Jelšingrad, Braća Mažar... Ovakvi ekipni uspjesi stvorili su uslove i za pojedinačne tako da je banjalučki šah u crvenim godinama dao i prvog BiH velemajstora, Milana Vukića koji je naučivši igru pred punoljetvsto stigao da bude četverostruki prvak Jugoslavije. Uz Vukića velemajstorsku titulu je osvojio i Enver Bukić koji je dva puta proglašavan za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Uz ova dva velikana potrebno je pomenuti i nekoliko intermajstora prvenstveno Mihajla Mihaljčišina, Nedeljka Kelečevića, Zorana Brkovića, Aleksandra Savanovića, Milenka Šibarevića, Vladu Jakovljevića, Gorana Miloševića i Dušana Lekića, te Ibrahima Kapića koji je bio prvak države u dopisnom šahu. Trebalo bi pomenuti svakako i još neke, ali pošto će se uvijek naći neko ko nije pomenut među tim “nekim” bolje da više nikog ne pominjemo da nama ne bi pominjali nekoga... Ipak i potrebno je i neophodno pomenuti boravak slavnog Bobija Fišera u banjalučkoj bolnici gdje ga je mučilo slijepo crijevo. I potrebno je i neophodno pomenuti milimetar manje slavnog Anatolija Karpova koji je u krajišku ljepoticu dolazio i onda kada smo svi mi bili svjetsko slijepo crijevo. I potrebno je i neophodno pomenuti dva milimetra manje slavnog Tigrana Petrosjana koji će na banjalučki turnir dovesti sebe i budućeg slavnijeg od sebe. I potrebno je i neophodno pomenuti banjalučke turnire. Banjalučki međunarodni turniri? Da, sada mi je potpuno jasno da je Gospod kada je dijelio ljepotu prvo
nabasao na Banjaluku. Svaka druga priča je
bespredmetna. Dalje
mu se, ili nije dalo, ili mu je jednostavno ponestalo boja.
Najosnovnijih boja koje čine spektar koji opet završava u onom što se
ponajčešće zove duga ispod koje rijetko ko uspije proći. Sugrađani,
odnosno zakleti kibiceri ljepote, koji usput sve više pamte, a sve manje
razumiju, kažu da je ispod te čudne banjalučke duge jedino uspjela da se
do danas promine nekakva Gruzijka Maja. Gruzijka Maja koja je sada već davne 1985. godine nakon tog poduhvata u
trenu pretvorena u viteza igre prilično lako uspjela da sačuva sva svoja
koplja. Tako smo uplovili u vrijeme čuda? Vrijeme čuda? Dođe valjda takvo vrijeme u gradu dama.
Baš tako dođe takvo vrijeme, obično pred jesen kad se Banjaluka oboji u samo
dvije boje. U bijelu - boju dana i u crnu - boju noći koje pravougaono
prepletene u poeziji igre čine nešto što će jedni nazvati umjetnošću, a
drugi najljepšom zabavom dokonih. Onih... Onih koji misle da misle... Tek, jedne takve jeseni u odijelu koji je više priličilo prošlom nego
budućem u uspavanu krajišku ljepoticu je banuo jedan od mesija igre.
Doduše i ranije se u potrazi za ljepotom, a svaka potraga za ljepotom na
kraju preraste u potragu za samim sobom, u Banjaluku stizale raznorazne
mesije, i to ne samo igre, ali su za razliku od ovog već tada imale onaj
odlutali pogled koji ih je jednom, ko zna kad, učinio “mesijom”. Da, i "ko zna kad" će ipak biti jednom. Tek, grad dama je dočekao budućeg kralja onako kako se kraljevi dočekuju, ali ovoga je u gradu ljepote zanimala samo igra. Zalud one dugonoge koje i patiraju i matiraju na potezu između Aleje uzdisaja i Halilovca. Između A1 i H8. Čudan neki princ, rekla je posmatrajući dijagonale života dugonoga Ona... Ona čiji je korak svako veče obarao figure između Bosne i Palasa još je dodala da bar što se tiče nje on može da bude i sam princ Albert, ali nije njen tip. A njeno se tih crnobijelih godina itekako slušalo.
Tek, i to će se pokazati, ne samo da on nije bio njen, odnosno naš tip, nego nismo ni mi bili njegov. Pogotovo nismo bili kada je doživio promociju i kad je zauvijek raskrstio sa ljepotom.
Ima svakakvih raskrštavanja
pa zato možda... možda je tako i bolje, jer ljepota nikad nije potpuno
uspjela da stane samo u sliku koja se formira u oku. Pogotovo u
pogrešnom oku.
Tako... Tako smo se našli da se ne nađemo. Rekoh, bude takvih banjalučkih jeseni. Jedne takve u naše snove je ušetao i
sam Don Kihot drevne igre. Sam, bez Sanča Panse i Rosinante došao je i
odvažnim i staračkim korakom da nam govorom poteza priča istoriju i to
onu koju smo mislili da ponajbolje znamo. Nismo znali, ništa nismo znali
jer se ovdje odavno ništa ne zna.
Viktore, tamo su vjetrenjače,
šapnuo je Don Kihotu iz publike jedan od doajena uličnog
između-galerijsko-opštinskog šaha koji je na promatranje partije svog
ljubimca poveo i svog najomiljenijeg kibicera. Da mu se nađe pri ruci
dok zajedno kibicuju drvene dame pošto je prošlo vrijeme onih drugih,
dugonogih, koje i matiraju i patiraju između Bosne i Palasa i zbog kojih
je svaka partija unaprijed izgubljena. I dok je veliki maestro bezuspješno tražio ono naše tamo jedna velika
suza se otisnula u davno proljeće da umije sve dosadašnje banjalučke
turnire pa i ovaj što tek treba da se otpotezi. Jer... Jer je najljepši dio ljepote onaj koji riječi ne mogu da opišu, ali možda
mogu suze. |
